Predrag Milinković, jedan od najiskusnijih i najpoznatijih srpskih sportskih novinara, sa zadovoljstvom je podelio novinarsko iskustvo sa nama. Kroz razgovor se prisetio početka karijere duge već tri decenije i otkrio kroz šta je sve prošao da bi stigao do komenatatora i urednika sportke redakcije Radio-televizije Srbije,a funkciju generalnog sekretara Asocijacije sportskih novinara Evrope (AIPS) nosi od 2017. godine.
Ono po čemu se posebno izdvaja Vaša novinarska karijera, jeste BBC obuka i iskustvo koje ste stekli mobilnim novinarstvom. Koliko Vam trenutno znači i na koji način upotrebljavate, sve popoularnije, mobilno novinarstvo?
“Smatram da je to, kako Englezi kažu, “friendly” novinarstvo kojim je moguće sve zabeležiti. Kada ste na utakmici ili se prosto jave neki neredi, recimo demontracije koje nemaju veze sa sportom, obično učesnici tih demonstracija ili sportski nereda, ne vole kameru. Kada vas međutim vide sa telefonom, niko vam ništa neće zameriti, poistovetiće vas sa njima samima. U toj situaciji vaša prednost je ta, što možete napraviti ekskluzivnu priču. Telefonom često možete da uradite neke stvari, ukoliko znate kako pravilno snimiti, posebno sada pametnim telefonima koji su prilagođeni televizijskom snimku i broju frejmova koji su potrebni za najkvalitetniju HD sliku. Ako snimite kako treba, napravićete ekskluzivu, što je i suština našeg posla. Nekada uspete da budete prvi,a nekada ne. Lično meni je to više puta pomoglo da uradim nešto što drugi nisu uspeli. Jedan od razloga zbog koga sam uvek išao na tu vrstu edukacija, je pre svega što me to zanima i želeo sam da vidim kako sve to funcioniše. Samim tim sam lakše razumeo kolege snimatelje i neke druge kolege koje su u televizijskom novinarstvu, zbog čega im treba toliko vremena da se nameste i pripreme. Ta vrsta edukacije dobra je za svakoga prosto da nauči. Sa druge strane meni je pomoglo da u svom poslu odradim neke odlične stvari, samim tim pokazujete da imate inicijativu. U svakom poslu je neophodno da se trudite i radite što bolje, kad-tad će vam se to isplatiti, možda ne odmah ili prve godine, ali ljudi će napraviti razliku. Mnogi ljudi u većini poslova su pomalo i lenji, zadovoljavaju se sa nečim što su već postigli i ostanu na jednom istom nivou. Suština je da se stalno napreduje i to bih preporučio svakom mladom novinaru. Ja i dalje napredujem, trudim se da svaki dan unapređujem svoje znanje. Ne treba se plašiti ni greške, ni konkurencije. Trudite se da dosta čitate, odete u pozorište i ne budete usko specijalizovani za jednu stvar. U novinarstvu će vam trebati široko obrazovanje. Ako čitate knjige i članke, vaš vokabular će se popraviti, saznaćete nešto novo. Kako idu godine i mi treba da napredujemo i da se usavršavamo, da učimo iz svojih i i iz tuđih grešaka.”
Koliko i na koji način je BBC iskustvo i obuka unapredilo Vaše znanje i doprinelo izveštavanju sa terena?
“Izuzetno mi je značilo. U prošlosti je postojalo vrlo malo obuka tog tipa. Nekako je postojalo neko uverenje da vam starije kolege i nisu mnogo pomagale da naučite od njih, jer su se možda plašiile da ćete biti bolji od njih. U ovom poslu je mnogo i posla, toliko da novinr i ne treba da se brine za svoju konkurenciju. Uvek sam se trudio da učim gledajući strane televizijske kanale i čitajući tekstove, uživao sam u tome. Nikada nisam želeo da se bavim televizijskim novinarstvom, želeo sam da pišem, tako sam i počeo. Međutim, život vas nekada odvede u neki suprotan pravac. Ni vi danas ne znate gde ćete raditi sutra. Tehnologije se menjaju, samim tim i vi se menjate i pokazujete svoje kvalitete.”
Sastavni deo sportskog novinarstva jesu i česta putovanja. Koje Vam je putovanje posebno ostalo u seánju?
“Svako putovanje ima svoju draž. Uvek doživite nešto dobro, neku neobičnu priču, posebno ako jurite i tragate za nečim. Dakar reli je nešto specifično. Posle prvog odlaska na Dakar reli imao sam utisak da mogu da idem i na Mars. Zapravo, stalno i tražim da odlazim na neka nepristupačna mesta gde možda i nema nekih najvećih zvezda,možda ih i ima, ali ja tražim ove priče sa strane, to ljudi vole da vide. Meni je suština da zainteresujem ljude koji ne prate sport i da to gledaju. Volim i da kometarišem utakmice i mnoge druge stvari. Volim tu dozu adrenalina kada treba da se uključimo uživo u program, pa ne znamo da li ima signala ili ne. To su neke situacije koje ovaj posao čine da i nije posao.”
Kako ste se prvi put osećali kada ste otišli na Dakar reli, a kako se sada osećate? Kakva su Vam tada očekivanja bila, a šta ste doživeli?
“Svaki put je to drugačije, to su druge rute, drugi ljudi. Moram priznati, prvi pu kada sam otišao na Dakar reli, počelo je takmičenje i prvih par dana je bio prisutan adrenalin, ali se ništa ne dešava dok oni ne startuju. Došli smo ujedan grad Koloni u Argentini, i dan danas pamtim, gde nismo mogli da nađemo smeštaj, došli smo jako kasno. Tamo gde smo mogli da nađemo smeštaj bilo je prepuno nekih buba, tako datu nismo mogli na noćimo. Posle duge potrage smo ga i našli, međutim to je najgori smeštaj u kom sam ja i kada bio, a takođe i jedan od najskupljih. Nisam mogao oka da sklopim u sobi punoj buba. Legli smo u vreću za spavanje iskroz se zatvorili. Tada sam rekao sebi : ,,Šta je meni ovo trebalo, nemoguće, neće valjda svaki dan ovakav da bude”. Međutim, već sutradan smo našli novi, tri puta, jeftiniji smeštaj sa bazenom. Priča je krenula, a sami tim i moja snimanja. To putovanje je dovelo do toga da ja trenutno ne mogu bez tog Dakar relija.”
Koliko se novinarstvo promenilo od kad ste počeli da se bavite novinarskom profesijom? Koliko Vam seminari znače u usavršavanju?
“Koliko god da nešto zanate, na seminarima možete samo dodatno naučiti. Nikada nećete bti raočarani. Iskustva drugih ljudi mogu samo da vam pomognu i dobro dođu. Savetujem i preporučujem ih svim novinarima. Znanja nikad dosta” – zaključio je Predrag Milinković za kraj intervjua.
Fejsbuk komentari