Srednji bloker Vojvodine i student sportskog menadžmenta Aleksandar Bošnjak, odlučio je da podeli sa nama svoje početke u sportu, proces koji se nalazi da bi od početnika došao do najkorisnijeg igrača superligaške utakmice u dresu „lala“, šta je potrebno za sam vrh, kao i planove i rešenja za ono što ga očekuje u budućem periodu.
Odbojku, koja iz sadašnje tačke gledišta predstavlja pretkretnicu u životu našeg sagovornika, je počeo da trenira na nagovor drugara i tada nije ni slutio koliko će se uvući u njegovu svakodnevnicu.
„Ovaj sport sam počeo da treniram nakon što su mi to tri bliska drugara predložili u želji da im se pridružim na treninzima. Nakon određenog perioda sam shvatio po raznim pokazateljima da sam talentovan za odbojku i tako ostao u klubu.“
Aleksandar je svoje prve odbojkaške korake naučio u OK „Blokaut“, koji je, kako sam kaže, bio pravi za početak u ovom sportu.
„Moj prvi klub, mesto gde sam počeo da treniram, je bio odbojkaški klub „Blokaut“. Tu sam proveo četiri sezone i smatram da je to bila idealna sredina za početak moje karijere.
Igrajući za ovaj klub, Bošnjak je dobio svoj prvi poziv da bude član i deo reprezentacije Srbije u mlađim kategorijama.
„Nakon tri godine treniranja, pozvan sam na širi spisak juniorske reprezentacije Srbije. To je tada bio veliki trenutak za mene. Iskren da budem, nisam mislio da će se moje ime naći na užem spisku i pripremama, ali kada se to dogodilo bio sam neizmerno srećan, jer sam shvatio da odricanja kroz koja sam prolazio nisu bila uzalud. Smatram da sam se dobro pokazao tamo, iako je bila prisutna pozitivna trema.“
Nedugo nakon reprezentacije, za našeg sagovornika u to vreme je Vojvodina počela da pokazuje interesovanje, koja se već godinama nalazi u samom vrhu srpske odbojke.
„Imao sam priliku da prvo sa 16 godina odem i zaigram u Sloveniji, ali smatram da sam tad bio previše mlad i da je pravi korak bio prelazak u redove „lala“ dva godine kasnije. Tada sam preispitivao tu svoju odluku, jer je mogućnost koja mi se dopala bila odlazak u Ameriku i igranje odbojke za koledž. Mislim da sam doneo pravu odluku potpisivanjem za najbolji klub u Srbiji.”
Sa 18 godina Aleksandar je otišao put Novog Sada, a kaže da je osoblje u klubu dalo sve od sebe kako bi promena sredine, pogotovo mlađim igračima kao što je on, što lakše pala i brže se prilagodili novom okruženju.
„Ljudi su klubu su se stvarno potrudili da momci koji su došli sa strane da igraju za juniorsku ekipu se nalaze i osećaju kao kod kuće. Nas takvih nije bilo mnogo, svega trojica nas smo došli da igramo, a koji nismo bili iz Novog Sada. Bili smo lepo prihvaćeni i zaista nemam tu šta da zamerim.“
Odbojkaški klub Vojvodinu u poslednje vreme prati dosta uspeha i najsjajnijih odličja, a za Bošnjaka je najdraži trofej bio namenjen šampionu srpske Superlige, koji su Novosađani osvojili pobedom u finalnoj seriji protiv Partizana.
„Najveći i najdraži uspeh mi je osvajanje šampionata, iako to nije bio prvi trofej koji sam imao priliku da držim u rukama kao član seniorske ekipe, Superkup nema tu težinu kao prvo mesto u ligi, jer je ona ipak nešto za šta se borimo tokom čitave godine i primarni cilj. Posebnu draž ima, takođe, jer sam ga osvojio u gradu u kom sam rođen i gde sam odrastao.“
U novoj sezoni Vojvodina ima imperativ osvajanja lige, koja garantuje mesto u najbitnijoj klupskoj evropskoj smotri, Ligi šampiona.
„Smatram da je Vojvodina jedan veliki evropski klub koji zaslužuje da bude poštovan od strane protivnika. Glavni cilj ove sezone predstavljaće odbrana titule državnog šampiona, koja i donosi mesto u Ligi šampiona sledeće godine. Drugi cilj bio bi prolaz u top osam najboljih ekipa u ovogodišnjem izdanju najkvalitetnijeg klupskog evropskog takmičenja, što neće biti lako, ali potrudićemo se i dati sve od sebe da se tako nešto i dogodi.“
Aleksandar, pored klupskih planova i očekivanja, ima i lične tačke koje je zacrtao da ispuni u narednom periodu.
„Kada je lični plan u pitanju, na meni je da treniram, radim kako treba sa dosta želje i truda, a sve to da bih iskoristio svaku šansu koja mi se ukaže na pravi način. Verujem da, ako ispunim sve što je do mene, ostalo će doći pre ili kasnije.“
Kao i svakom igraču, uvek neka utakmica ostane u lepom sećanju, nešto što se tada dogodilo i predstavljalo prekretnicu u daljem razvoju. Nakon šest godina igre, Aleksandar ima jedan meč koji se nalazi više na lestvici najdražih u odnosu na ostale.
„Omiljena i najznačajnija utakmica mi je bila kada smo pobedili Partizan u finalu u Beogradu za konačnih 3-1 u seriji i dizanje pehara. Prva liga koju sam osvojio, prvi bitan trofej koji sam osvojio,… Nema tu još mnogo šta da se doda.“
U kom klubu i sa kojim igračem bi voleo da zaigraš?
„Najviše bih voleo da zaigram u nekom italijanskom klubu, ipak je to najjača liga sveta, a i generalno volim Italiju kao zemlju. Kada je igrač u pitanju moj odgovor bi bio Srećko Lisinac. On je još uvek relativno mlad igrač, verujem da njegove najbolje godine tek dolaze, isto tako je plus što igramo na istoj poziciji, te sam mišljenja da bih i dosta mogao da naučim od njega na igračkom planu.“
Za kraj, Aleksandar je podelio svoje mišljenje u vezi toga da li se situacija oko odbojke popravlja u Srbiji, imajući u vidu skorašnje dobre reprezentativne uspehe.
„Definitivno smo dobrim reprezentativnim rezultatima privukli pozornost medija i ljudi, ali mislim da fali još pažnje odbojci. Ulaže se više nego ranije, smatram da je to i dalje nedovoljno, jer smo mi odbojkaška zemlja sa blistavom i uspešnom istorijom i čini mi se da to nije ispraćeno u onoj meri u kojoj bi trebalo.“
Fejsbuk komentari