FOTO: Privatna arhiva
Karijera Nemanje Nenadića se poslednje dve sezone kreće uzlaznom putanjom. Ako bismo u tom periodu njegovu karijeru posmatrali kao vozilo, ona se uz adekvatnu brzinu kreće pravim putem, bez rizika od sletanja u jarak ili udaranja u bankinu. Istini za volju, ovaj 24-godišnji momak je dugo vremena bio van reflektora košarkaške javnosti, distanciran od bombastičnih naslova, poređenja sa košarkaškim legendama i velikih očekivanja. U mraku se odlično snalazio, značajno unapredivši svoju igru čime je prokrčio put, doduše zaobilazni, do ABA lige i Univerzitetske reprezentacije Srbije. Usputne stanice na tom putu bili su Tamiš, Mladost Zemun, Vojvodina i Pirot, a najvažnija se nalazila u Starim Banovcima. U dresu Dunava, pružao je odlične partije, koje su mu poslužile kao ulaznica u Univerzitetski nacionalni tim, a nešto kasnije i u FMP. Rezultate rada pokazao je u svojoj debitantskoj sezoni u ABA ligi sa ekipom iz Železnika, u kojoj je postao jedan od važnijih igrača u rotaciji. Iako mu sportska javnost nije proricala veliku karijeru, ovaj panter je dokazao da su i njegove šape opasne. U razgovoru koji sledi, student Fakulteta za menadžment govori o svom košarkaškom putu, istorijskom uspehu Dunava u sezoni 2016/2017, čoveku koji je jedan od najzaslužnijih za njegov napredak, debitantskoj sezoni u ABA ligi, zadarskom “toplom zecu”, Univerzijadi u Tajpeju, nesvakidašnjoj situaciji koja je zadesila reprezentaciju…
Rođeni Beograđanin, započeo je razgovor pričom o svom prvom susretu sa seniorskom košarkom. “Prvi seniorski angažman sam imao u Slodesu u Prvoj srpskoj ligi. Kada me je trener kao juniora doveo u seniorski tim, tada sam uvideo kolika je razlika između juniorske i seniorske košarke. Mnogi klinici su bili u zabludi da mogu jednako da igraju juniorsku i seniorsku košarku, ali kada napustiš juniore, tek tada uvidiš koliko se traži fizička spremnost među starijima. Ako to ne poseduješ, uzalud ti tehnička osposobljenost. A mi, klinci k’o klinci, mislili smo da se sve može odmah preko noći. Istina, kao mlađi nisam bio među najboljima, ali sam se trudio da napornim radom to nadomestim, znajući da će košarka biti moj životni put”, započinje razgovor sin nekadašnjeg košarkaša Dejana Nenadića, čija se karijera nakon “lutanja” po Tamišu i Vojvodini, našla na prekretnici u sezoni 2015/2016, dok je nastupao za Pirot. Naporan rad se isplatio, što mu je trasiralo put ka Košarkaškoj ligi Srbije.
FOTO: Instagram printscreen
“Igrajući za Tamiš, nisam uspeo da pokažem koliko vredim. U Pirotu, koji je igrao u B ligi mi se ukazala ta prilika. Baš protiv Dunava sam odigrao jednu od najboljih utakmica u sezoni i rečeno mi je da će, ako se plasiraju u KLS, od naredne sezone računati na mene. To mi je dalo dodatni podstrek da pokažem ljudima da mogu da igram u KLS. Radio sam maksimalno na sebi, stekao sam napredak u igri i nakon odlične sezone, završio sam u Starim Banovcima”, ističe Nenadić, koji je na pirotskom ćilimu doleteo na ka severu, do Starih Banovaca. Ekipa Dunava bila je najprijatnije iznenađenje na srpskoj košarkaškoj sceni u sezoni 2016/2017. Izabranici Mitra Ašćerića, izborili su prvi put u istoriji kluba plasman u Kup Radivoja Koraća. Malo je falilo da dobru sezonu krunišu plasmanom u Superligu Srbije, koja im je izmakla u završnici prvenstva. Sezonu u KLS, završili su na petom mestu, prvom “ispod crte” a Nenadić je pružao sjajne partije, beležeći u proseku 12,7 poena, 6,2 skoka i 1,2 ukradene lopte, igrajući skoro 30 minuta po utakmici. Uz Malidžana i Zorčića, bio je jedan od najvažnijih šrafova Ašćerićeve mašine. Uprkos sezoni za pamćenje, njegov dolazak u Stare Banovce obeležio je “hladan” doček saigrača.
“Početak u Dunavu nije bio nimalo lak. Došao sam kao neko sa strane u ekipu sa 9-10 starosedelaca, koji su uveli Dunav u KLS. Na primer, dešavale su se situacije da se međusobno dogovore da mi ne dodaju loptu. Bilo je raznih stvari, ali moraš da se izboriš sa tim. Osećao sam se na neki način odbačeno, ali sa druge strane, shvatio sam da im nešto ne odgovara kod mene. Kada se 10 ljudi protivi pojedincu, onda bi trebalo da je problem u njemu, zar ne? Vremenom sam shvatio da je problem u meni, pa sam se trudio da se što brže uklopim u novu sredinu. Imao sam na početku neke ispade u igri. Na primer, ide kontra 2 na 1, ja ne dodam loptu, već šutiram i promašim. Solirao sam, na čemu su mi saigrači zamerili, što mi je gledajući iz ove perspektive normalno, jer neki red i hijerarhija u timu moraju da se znaju. Vrlo brzo sam ukapirao “pravila igre” i prilagodio se. Tokom te sezone smo igrali odlično, plasirali smo se u četvrtfinale Kupa, prvi put u istoriji kluba, a malo je falilo i da uđemo u Superligu, ali su nas porazi u finišu sezone od Smedereva i Beovuka udaljili od tog takmičenja. Tada je za Smederevo igrao Goga Bitadze, koji je po pitanju kvaliteta uveliko odstupao od svojih vršnjaka i igrao zaista fenomenalno. Sve u svemu, bila je to dobra sezona na i na kolektivnom i na individualnom planu”, konstatuje bek FMP-a, koji se prisetio saradnje sa trenerom Ašćerićem i specifičnih metoda pripreme za utakmice. Interesantno, Ašćerić se u zapisnicima vodio kao službeno lice kluba, jer nije imao trenersku licencu, a pored trenerskog, obavljao je i mnoge druge poslove vezane za klub.
FOTO: ABA/Budućnost VOLI
“I dan danas sam u kontaktu sa Mitrom. Imamo zaista fenomenalan odnos. Čovek poseduje košarkaško znanje i što je najvažnije, zna da ga prenese. Nije neko ko diže ton na igrače, dok pokušava da im nešto objasni i sugeriše. U stanju je da nekoliko puta ponovi istu stvar identičnim tonom, čime je pokazao da se igračima neke stvari mogu objasniti i bez vikanja, što im je i pomaglo da usvajaju njegove zahteve. Na primer, ja pogrešim na treningu pet puta, a on mi svaki put objašnjava staloženo, istim tonom. On je najzaslužniji čovek za ono što je Dunav postigao. Nije se bavio samo terenom, već i drugim klupskim poslovima. Organizovao je prevoz, putovanja, smeštaj, ishranu u restoranima… O svemu je vodio računa. Kažeš mu da si povređen ili bolestan, on odmah uzima telefon, preporučuje ti stručnjake u Beogradu. Pravi operativac, nema šta. Bio je majstor za održavanje dobre atmosfere. Recimo, okupi nas posle treninga ili utakmice i vodi nas u piceriju, gde smo ostajali po 2-3 sata. To su stvari koje se u retko kojoj ekipi viđaju i koje su nas povezivale. Na primer, ne ide nam na treningu, a Mitar okupi ekipu, zove čoveka i kaže da nam donese pet kila roštilja da se počastimo i da će onda biti bolje. I kako posle svega toga da ne daš sve od sebe na treningu ili na utakmici? Čak i kada nam nije išlo, trener je imao rešenje kako da nas pripremi”, u jednom dahu govori Nenadić, prisetivši se njegove prve “velike” utakmice u četvrtfinalu KRK-a protiv Partizana u niškom “Čairu”. Crno-beli su slavili rezultatom 80:60, a Nenadić je sa 11 poena, uz Zorčića (19 p), bio najefikasniji igrač u taboru poraženih.
“Moram da napomenem da sam imao sreću da na leto 2016. radim sa čovekom, koji je jedan od najzaslužnijih za moj napredak, Bojanom Ljubojevićem. Kod njega je dolazilo mnogo poznatih igrača, poput Marka Lukovića, Branislava Ratkovice i mnogih drugih. Pripreme sa Ljubojevićem su mi mnogo pomogle da se afirmišem i steknem samopouzdanje pred takve mečeve, ali naravno, to nije isto kao kada dođete na utakmicu Kupa, gde vas čeka nekoliko hiljada Partizanovih navijača. Veče pre te utakmice nisam mogao da zaspim, jer sam bio svestan da je to jedna od retkih prilika da se pokažem u najboljem svetlu. Kada sam izašao na teren bukvalno sam sve zaboravio, trener mi je rekao da se opustim i igram, i ušao sam u meč bez tenzije. Nikada do tada nisam igrao u takvoj atmosferi. Meč je tri puta bio prekidan, a Partizan je na kraju zasluženo pobedio”, dodaje mladi as, koji je potom ispričao zanimljivu priču o njegovom saigraču iz Dunava, Lazaru Zorčiću.
FOTO: ABA/FMP
“Zorčić je bio jedan od ključnih igrača u ekipi, a trenirao je samo tri puta nedeljno, i to je zavisilo od njegovog raspoloženja. Nekad sva tri odradi maksimalno, nekad samo jedan. Ali on je takav, da je hteo više da trenira, svakako bi igrao na višem nivou, šteta… Ipak, svako bira svoj put. On je čovek koga mnogi ljudi tamo poštuju. Pored košarke, paralelno se bavi privatnim biznisom i na materijalnom planu je mnogo pomogao klubu”,ističe univerzitetski reprezentativac, koji je potom pomenuo kakav su odjek u Starim Banovcima imale partije Dunava te sezone.
“Baš pre jedno mesec dana sam došao da pogledam utakmicu Dunava. Kada sam stigao, mnogo ljudi me je pozdravilo i tražili su da se slikaju sa mnom. Mnogi su se zahvaljivali na onome što smo učinili prošle sezone, govoreći da ove sezone nije isto kao prošle, što se i vidi po posećenosti. Nama je na mečeve dolazilo po 1.000-1.500 ljudi. Publika je stvarno prijateljski bila nastrojena prema nama. Posle svake utakmice su nas čekali navijači, kako bi popričali sa nama, što nam je mnogo značilo. Ko će danas da te sačeka posle utakmice kako bi popričao sa tobom? Samo odu i odmahnu glavom. Publika iz Starih Banovaca nas je zaista cenila, tako da su na mene ostavili sjajan utisak. Uspeli smo da ih košarkaški osvestimo”, naglašava Nenadić, na čiju je adresu stigao poziv, koji će mu promeniti karijeru. Bio je to poziv selektora Univerzitetske reprezentacije Srbije, Zorana Todorovića, pred početak priprema za Univerzijadu u Tajpeju.
FOTO: ABA/FMP
“Kada sam dobio poziv bio sam presrećan. Znao sam da taj spisak određuje Sale Đorđević, što znači da te neko na višem nivou prati i da vrediš. E sad, da li si ti taj poziv dobio isključivo svojom zaslugom, ili je neko otkazao, pa je ostalo upražnjeno mesto koje popunjavaš, nije ni bitno. Za mene je to bila fenomenalna stvar, kao nekoga ko nije prolazio kroz najbolje omladinske pogone, već je išao zaobilaznim putem. Angažman u reprezentaciji mi je mnogo pomogao na psihološkom planu, iako sam se u početku plašio, jer sam mislio da ću biti 11. ili 12. igrač. Ipak, na kraju sam uz Đokovića i Tejića bio jedan od ključnih igrača u timu. Samopouzdanje mi je u jednom momentu toliko poraslo, da sam mislio da mogu da igram u NBA ligi, što bi Ilija Đoković rekao (smeh). Realno gledano, samopouzdanje je sve. Nekad misliš da možeš da igraš u NBA, a nekad misliš da si pogrešio zanimanje”, tvrdi jedan od “pantera” mladog stručnjaka Vladimira Jovanovića, koji je opisao nesvakidašnju situaciju u kojoj se našao univerzitetski nacionalni tim pred početak priprema, suočen sa čak 26 otkaza.
“Nismo znali šta nas čeka. Selektor Todorović nam je rekao da se nađemo na Slaviji u dogovoreno vreme. Okupilo se 15-16 igrača, s tim da su u startu Pot i Andrić otkazali. Jedini prisutan od iskusnijih, bio je Tejić. Jedva smo se skrpili, pogledali se u oči i rekli: “Šta sad?” Naravno, ne možeš da odustaneš, to je Srbija. Kakav god da je sastav, od nje se očekuje najviši plasman. Otišli smo zatim u Zrenjanin, gde nas je Ilija Đoković spasao dolaskom u “minut do 12”. Uslovi za treniranje su bili katastrofa. Igrali smo na temperaturi od 35 stepeni, bilo je zaista nepodnošljivo, plus kad se na to doda činjenica da smo se jedva skupili. Zoka je od nas zahtevao paklenu pripremu, ali smo uspeli to da izguramo”, otkriva Nenadić, koji nastavlja priču govoreći o samom turniru u Tajpeju. Reprezentaciju Srbije, kao da je poterao maler na Dalekom istoku. Todorovićevi izabranici su u Tajpej doleteli sa prilično desetkovanim rosterom, ali nedaćama tu nije bio kraj.
FOTO: barajevo.org.rs
“Stvari se nisu odvijale onako kako smo zacrtali, ali rekli smo sebi da ne možemo da dozvolimo da Srbija završi na 15. mestu. Zoka nas je motivisao, podstakao nas da damo maksimum i žrtvujemo svoje telo. Tako je i bilo. Na prvom treningu po dolasku u Tajpej, od 12 igrača, njih četvorica dolaze sa zavojima i medicinskim preparatima. Neverovatna situacija, kao da smo došli na boks meč. Ništa bolje nije bilo ni na otvaranju Univerzijade. Na prvom meču protiv Mađarske, dobio sam udarac u kuk, već u drugom ili trećem napadu, nakon čega nisam mogao da igram naredne dve utakmice protiv Južne Koreje i Letonije. Mučili smo se na tom meču i dobili na mišiće, ali svakako znači za samopouzdanje kada turnir otvoriš pobedom. U nastavku takmičenja lagano smo dobili Južnu Koreju, a Letonce smo srušili tek u završnici, iako smo ih na pripremama u Šenženu dobili 20 razlike. Bila nam je skraćena rotacija na tim mečevima. Neko ko igra”četvorku”, bio bi prebačen na “trojku”. Zatim je usledila utakmica sa Meksikom, koja je ličila na sve, samo ne na košarku. Igrali smo doslovno na “krv i nož”, gde su nas Meksikanci isprebijali. Tri naša igrača su bila povređena nakon meča: Jovanović, Brkić i Pavlović. U takvoj situaciji dočekali smo duel sa domaćinom, Tajpejom, gde smo igrali pred 5.000 ljudi, koji su vršili pritisak sa tribina. Znali smo da moramo da pobedimo, jer ne možeš ti nekome u Srbiji da objasniš da si izgubio od tamo nekog Tajpeja. Koji Tajpej? Rutinski smo rešili taj meč, koji nas je mnogo istrošio. Đoković i ja čitavo poluvreme nismo izlazili iz igre, a ja četiri dana pre toga nisam trenirao. Uspeli smo to da preguramo i odemo u četvrtfinale”, sumira utiske univerzitetski reprezentativac, koji se potom fokusirao na završnicu Univerzijade, počevši od četvrtfinalnog meča sa neugodnim Fincima (85:84).
“Utakmica sa Fincima je bila za pamćenje. U trećoj četvrtini gubili smo čak 15 poena razlike. Ni na šta nismo ličili. Šta god da smo pokušali, nije nam išlo od ruke. Zoka je bio u šoku, čovek nije mogao da nas prepozna. Tada smo se dogovorili da vršimo pritisak po celom terenu i udvajamo protivnika, što je na kraju urodilo plodom. Uspeli smo da preokrenemo situaciju u svoju korist, a onda je nakon dva produžetka usledio taj moj pogodak, nakon kojeg smo se plasirali u polufinale” ističe Nenadić, osvrnuvši se na polufinalni meč sa SAD, koji je došao u najgorem mogućem trenutku za naše iscrpljene reprezentativce. Srbija je platila danak iscrpljujućem meču sa Fincima na kraju je ubedljivo poražena (63:91).
FOTO: KSS
“Iako umorni, u dubini duše smo želeli da pobedimo Amerikance i borili se za to. Ne možeš da dođeš do polufinala i kažeš: “E, ja ću sad izgubiti”. Ali da bi mogao da igraš sa Amerikancima, pre svega moraš biti fizički spreman, a mi smo bili umorni i “isprebijani”. Već na poluvremenu je sve bilo jasno, pa je Zoka odlučio da okosnicu tima čuva za meč za bronzu. Vinsent Edvards je odigrao fenomenalnu utakmicu (31 poen). Čovek povuče kontru 3 na 1, naskoči sa 9 metara i pogodi trojku. To su one situacije u kojima ne možeš ništa da uradiš i koje te ubiju u pojam. Sa druge strane, mislim da nije realno što su nas toliko ubedljivo pobedili, s obzirom na sve što nas je zadesilo pre polufinala”, priseća se bek FMP-a, koji nastavlja razgovor analizom meča za bronzu sa Letonijom, koji je naša reprezentacija izgubila (75:81), a koji je bio Nemanjin najbolji na Univerzijadi (21 p).
“Najveći problem je što smo potcenili Letonce i previše ležerno ušli u meč. Na poluvremenu smo dobro igrali, imali +9 i u glavi nam je bila pomisao da ćemo pored svih problema da okačimo medalju oko vrata. Letonci su zatim, u drugom poluvremenu počeli da pogađaju trojke, čime su prelomili rezultat i pobedili nas. Kad se sve sabere, četvrto mesto je u uslovima pod kojima smo igrali, ravno medalji, ali opet, krivo mi je što smo ostali uskraćeni za medalju”, razočarano odmahuje glavom Nenadić, kome je kao nagrada za dobre partije na Univerzijadi stigao poziv FMP-a. Nemanja napominje da mu je tog leta pored reprezentativnog angažmana, u velikoj meri pomogla ponovna saradnja sa Bojanom Ljubojevićem, pomoćnikom Dejana Milojevića u ekipi Mega Bemaksa.
“Iskren da budem, bio sam spreman za ABA ligu, s obzirom da sam sa Bojanom radio drugo leto zaredom. Znao sam kolika je razlika između ABA lige i KLS po pitanju fizičke spremnosti, iskustva, donošenja odluka, u šta sam se najbolje uverio kada sam izašao na teren. Debitovao sam ni manje ni više, nego protiv Cedevite u Zagrebu. Ta utakmica mi je ostala posebno upečatljiva. Izgubili smo, ali smo odigrali prilično ujednačeno, a ja sam postigao 12 poena. Ne mogu da opišem kako sam se osećao kada sam prvi put poentirao u ABA ligi. Bio sam na kratko u šoku i mislim da kada bih narednih 20 puta šutirao iz iste pozicije da ne bih pogodio. Još jedna utakmica koju ću posebno pamtiti je i gostovanje uvek neugodnom Zadru, koje je za mene bilo najteže. Čekalo nas je pet-šest hiljada navijača u dvorani ’’Krešimir Ćosić’’, prepunih mržnje, koja se osetila na svakom koraku, što ne mogu da razumem. Nije ni čudo što mnogi zaziru od te dvorane. Ali taj pritisak sa tribina nam je pomogao da izađemo jači i steknemo iskustvo igranja u takvim okolnostima. Što te ne ubije to te ojača, kako kaže naš narod. Nakon gostovanja Zadru, možete da gostujete svakome u ABA ligi”, uz osmeh dodaje sagovornik, sumirajući utiske o debitantskoj sezoni u najkvalitetnijem košarkaškom društvu u ovom delu Evrope. “Panteri” su završili na 8. mestu, a u jednom trenutku su bili uključeni u borbu za četvrto mesto i plasma u polufinale ABA lige.
FOTO: barajevo.org.rs
“Zadovoljan sam postignutim u ovoj sezoni, ali s obzirom da smo par kola pred kraj bili peti, imam razlog da žalim. Imali smo pred sobom zaista težak raspored, gubili smo neke mečeve na jednu loptu (Olimpija, Mornar), tako da to su stvari koje zaista bole. Nedostajalo nam je sreće u nekim situacijama i iskustva, pošto imamo samo jednog ’’iskusnog’’ igrača, Filipa Čovića. Falio je još neko sa iskustvom, da povuče ekipu i rastereti Čovića. Takođe, treba konstatovati da je ovo bila jedna od najujednačenijih sezona u istoriji regionalnog takmičenja. Viđeno je mnogo iznenađenja. Zvezda nije bila dominantna kao prethodnih godina, Cedevita se mučila, iako ima veliki budžet i kvalitetne igrače, Budućnost je igrala na krilima dobrih rezultata u Evrokupu i na sve to se nadovezao Mornar, koji je pomrsio konce mnogim ekipama. Da ne govorim o timovima koji su vodili borbu na sredini tabele. Jednostavno, nije bilo prostora za kalkulisanje”, ocenjuje jedan od ključnih igrača FMP-a, dotakavši se liderskih sposobnosti Filipa Čovića i odnosa sa nigerijskim gorostasom – Majklom Odžom.
“Filip je sjajan momak. On mi je kao najiskusniji igrač najviše pomagao po dolasku u FMP. Dešavalo mi se par puta na treninzima da mi ne ide, a onda me je on smirivao govoreći da će sve biti u redu. Nama mlađima je van terena kao tata. Uvek možeš da ga pitaš za pomoć ili savet ako imaš neki problem. Svakom igraču je na raspolaganju, i na tome mu skidam kapu. Dečko je za čistu desetku. Što se Odža tiče, on je duša od čoveka, iako nije svejedno kada vidite čoveka od 216 cm i skoro 140 kg. Veoma je vredan i posvećen, što mu je pomoglo da se uklopi u ekipu i pruži dobre partije. On je jedan od ljudi zaduženih za atmosferu u ekipi. Dobro mu ide učenje srpskog jezika, zna otprilike 30-40% reči. Naravno prvo je naučio psovke, pa sve ostalo (smeh). Raspoložen je za šalu, pa ga često zezamo za veličinu patika. Ono nisu patike, ono su čamci. Našalim se pa ga pitam: ’’Gde si parkirao kajake?’’ Nema šta, fenomenalan momak”, ističe Nenadić, koji je je kontinuitet dobrih igara nakon Dunava i Univerzitetske reprezentacije preneo i na FMP, gde je prosečno beležio 9,9 poena i 4,2 skoka, uz 20 minuta provedenih na terenu po meču. Ponovo su istaknute Ljubojevićeve zasluge.
FOTO: KSS
“Ponovo moram da pomenem Bojana Ljubojevića, koji je ključna figura kada je u pitanju moj igrački razvoj. Bio je podjednako značajan i za fizički i za psihički pristup utakmicama. Nikada neću zaboraviti kada mi je poslao poruku: ’’Neco, dokle više da tavoriš po ovoj B ligi i KLS, hajde da napravimo nešto ozbiljno’’. Tako je i bilo. Dnevno razmenimo po 2-3 poruke, što me zaista mnogo motiviše. On je čovek koji zna da uputi igrača na pravi put. Kada bih sa sigurnošću rekao sebi da idem desno a on kaže da idem levo, predomislio bih se i znam da ne bih pogrešio. Naravno, istakao bih da mi je u velikoj meri pomogla i anonimna atmosfera u kojoj sam unapređivao svoju igru. Znamo koliko je bilo velikih talenata koji su mnogo obećavali, ali jednostavno nisu uspeli da se nose sa pritiskom u vidu velikih očekivanja javnosti, što ja nisam imao. Znao sam još kao klinac da ću napornim radom da postignem željeni cilj. Kada sam se sa Ceraka vraćao u Barajevo gde sam živeo, dešavalo se posle treninga da mi pobegne poslednji autobus i morao sam da se vraćam peške, prolazeći pored groblja. Trenirao sam po 5-6 sati dnevno, često i na prevelikim vrućinama, kada su mi mnogi govorili da sam lud. Ali ništa me nije sputavalo, znao sam šta želim i da će mi se sve to kad-tad isplatiti. I dan danas volim da skoknem do terena gde sam igrao kao klinac, jer znam gde se razvila moja želja da se bavim košarkom i gde je sve počelo”. Za kraj razgovora, usledila su očekivanja pred start Superlige Srbije, čiji je aktuelni vicešampion tim iz beogradskog predgrađa.
“Što se tiče domaćeg prvenstva, iako bi nekome zvučalo preambiciozno, ciljamo na sam vrh. Ako je FMP prošle sezone igrao finale, zašto ne bi i ove? Iako liga počinje za mesec dana, već smo počeli pripreme, tako da ćemo početak takmičenja dočekati spremni. Treba obratiti pažnju na srpske predstavnike u ABA 2 ligi, pogotovo na Borac koji je ozbiljna ekipa, u šta smo se najbolje uverili u Kupu kada su igrali sa Zvezdom. Dinamik i Vršac su takođe respektabilne ekipe, tako da neće biti lako, ali na nama je da se što bolje pripremimo”, zaključuje mladi sagovornik.
Nemanja Nenadić je jedan od, kako glasi album kultne hip-hop grupe Beogradski sindikat, “Diskretnih heroja” u srpskoj košarci. Onih koji daleko od reflektora javnosti krče svoje trase kroz srpsku košarkašku scenu. Onih koji kao zaleđinu umesto bombastičnih naslova, komparacije sa košarkaškim legendama i poznatih menadžera imaju samo tri reči koje zvuče kao jedinstvena celina – red, rad i disciplina…
Fejsbuk komentari